Menoniti

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Menoniti
Mennoniten
Menonitska Generalna konferencija iz 1896.
Menonitska Generalna konferencija iz 1896.
Menonitska Generalna konferencija iz 1896.

Menoniti (njemački: Mennoniten) su kršćanska denominacija dio protestantske Evangeličke metodističke crkve, rašireni po mnogim zemljama, kojih danas najviše ima po Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi.[1]

Pretpostavlja se da ih je početkom 21. vijeka bilo oko 1,5 miliona u više od 80 zemalja diljem svijeta.[1]

Historija

[uredi | uredi kod]

Ime su dobili po frizijskom svećeniku Mennu Simonsu (1496.-1561.) koji je sistematizirao njihovu doktrinu i institucionalizirao rad. Simons je naročiti akcent u njihovoj dogmi postavio na pacifizam, ponukan događajem iz svog rodnog grada Münstera, kad je udružena katoličko- protestantska vojska 1536. izvršila masakr nad anabaptistima.[1]

Reformacijsko porijeklo

[uredi | uredi kod]

Menoniti svoje porijeklo vuku od takozvane Švicarske braće - anabaptističke sekte, osnovane 21. januara 1525. pored Züricha. Oni su doveli u pitanje sakrament krštenja, kao dokaz da je netko vjernik. Po njima to je trebao biti sav praktički život nekog pojedinca, koji svojim djelima dokazuje da slijedi Isusa. Kako je to bilo suviše radikalno za ono vrijeme, i vlast i crkva najstojali su ugušiti njihov pokret, pa su se oni raspršili po brojnim kneževinama Svetog Rimskom Carstva njemačkog govornog područja.[1]

Jedan dio pronašao je slobodu u dolini rijeke MVisle (današnja Poljska) odakle je dobar dio njih 1788. emigrirao u Carsku Rusiju na teren Ukrajine gdje su stekli velika imanja i privilegiju da zbog vjere ne služe vojsku. Kad im je taj privilegij 1870-ih ukinut dobar dio njih je emigrirao u 1870-ih američki Srednji Zapad i Manitobu u Kanadi.[1]

I pored toga u Rusiji je do Prvog svjetskog rata bilo preko 120,000 koji su živjeli u autonomnim zajednicama u kojima su kontrolirali vjerska, obrazovna,društvena, ekonomska, pa čak i politička pitanja. Sve su te zajednice su Sovjeti do kraja Drugog svjetskog rata 1945. raspustili pa su i oni emigrirali u Sjevernu i Južnu Ameriku od Brazil, Paragvaja, Urugvaja, Bolivije, Meksika do Britanskog Hondurasa u kojima su osnivali svoje agrarne kolonije.i crkve.[1]

Prvi veći raskol dogodio se između 1693.–1697., kad je lider švicarskih menonita Jakob Ammann, nezadovoljan disciplinom vjernika osnovao Amišku menonitsku crkvu.[1]

Manoniti u Sjevernoj Americi

[uredi | uredi kod]

Počevši od 1663., brojni menoniti počeli su emigrirali u Sjevernu Ameriku kako bi sačuvali vjeru svojih otaca, i kao uvjereni pacifisti pobjegli od everopskih ratova. Sve do kraja 19. vijeka većina je živjela od ratarstva i vjerno čuvala svoj njemački jezik[1], zbog tog ih se i danas smatra ne samo sa religijsku već i za specijalnu etničku grupu. Njihov pacifizam ih je često dovodio do problema, tako su Američkog rata za nezavisnost u okrugu Lancaster Pennsylvania-1783. optuženi za veleizdaju.jer su kao dobri samaritanci hranili i izgladnjele britanske vojnike.[1]

Najčešće su odbijali sudjelovati u ratu, pa su plaćali i po izdašnih 300 do 500 $ za zamjenu, a one malobrojne koji su uzeli puške- ekskomunicirali.[1]

Nakon 1850. kad su prešli sa njemačkog na engleski i usvojili nstitute sličnih američkih denominacija došlo je do akulturacije i novih raskola, pa su se podjelili na Staru Menonitsku Crkvu (najveću), Menonitsku Crkvu Generalne konferencije, Menonitsku Braću, Amiše Starog Reda i malu Crkvu Huteritske Braće.[1]

Karakteristike

[uredi | uredi kod]

Anabaptističko-menonitsku misao karakterizira inzistiranje na odvajanju religije od svijeta. Progoni u 16. vijeku primorali su anabaptiste da se povuku iz društva kako bi preživjeli, ta strategija postala je centralna u menonitskoj teologiji. Zbog tog je većina menonita ostala je čvrsto vezana uz svoje zajednice, u kojima je prakticirala rigoroznu kolektivnu disciplinu i nosila prepoznatljivu odjeću kao što je jednostavni kaput bez revera - za muškarce i šeširić od čipke -za žene. Izolacija ih je primorala na štedljivost, radišnost i uzajamnu pomoć.[1]

I Menoniti čvrsto vjeruju u dogmu o Trojstvu i Bibliju (naročito Novi zavjet) kao vrhunski autoritet za vjeru i život. Doktrina im se bazira na etici Novog zavjeta koja odbacuje rat i korištenje sile za održavanje vlasti.[1]

Manoniti danas

[uredi | uredi kod]

Većina menonitskih crkava (osim Amiša i Huteritske braće) - je udružena u regionalne konferencije, od kojih samo u Sjedinjenim Američkim Državama postoji 23. Od 1925. postoji i Svjetska konferencija menonita koja se sastaje svakih pet godina radi razmjene iskustava, ali ne donosi nikakve obavezujuće odluke članicama.[1]

Izvori

[uredi | uredi kod]
  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 „Mennonite religion” (engleski). Encyclopaedia Britannica. Pristupljeno 10.06.2023. 

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]