Jugoslovenska politička emigracija u Sovjetskom Savezu
![](http://chped.net/https/upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/7/7a/Moscow_RCP%28b%29_Comitet.jpg/220px-Moscow_RCP%28b%29_Comitet.jpg)
![](http://chped.net/https/upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/f/f8/%D0%9C%D0%BE%D1%81%D0%BA%D0%BE%D0%B2%D1%81%D0%BA%D0%B8%D0%B9_%D0%93%D0%BE%D1%80%D0%BE%D0%B4%D1%81%D0%BA%D0%BE%D0%B9_%D0%BD%D0%B0%D1%80%D0%BE%D0%B4%D0%BD%D1%8B%D0%B9_%D1%83%D0%BD%D0%B8%D0%B2%D0%B5%D1%80%D1%81%D0%B8%D1%82%D0%B5%D1%82.jpg/220px-%D0%9C%D0%BE%D1%81%D0%BA%D0%BE%D0%B2%D1%81%D0%BA%D0%B8%D0%B9_%D0%93%D0%BE%D1%80%D0%BE%D0%B4%D1%81%D0%BA%D0%BE%D0%B9_%D0%BD%D0%B0%D1%80%D0%BE%D0%B4%D0%BD%D1%8B%D0%B9_%D1%83%D0%BD%D0%B8%D0%B2%D0%B5%D1%80%D1%81%D0%B8%D1%82%D0%B5%D1%82.jpg)
Jugoslovenska politička emigracija u Sovjetskom Savezu 1920-ih i 1930-ih godina se sastojala uglavnom od članova Komunističke partije Jugoslavije i njihovih simpatizera koji su zbog policijskog progona izbegli iz Kraljevine Jugoslavije.
KPJ je svoje članove, da bi ih zaštitila od progona režima, slala u SSSR. Sovjetski Savez je bio nada i utočište za sve progonjene jugoslovenske komuniste poslije objave Obznane (1920), Zakona o zaštiti države (1921) i šestojanuarske diktature 1929. godine.[1] Istovremeno odlazak komuniste ilegalca u SSSR smatrao se najvećom nagradom i čašću.[2]
Tokom Staljinove čistke, gotovo svi pripadnici jugoslovenske političke emigracije su ubijeni.
![](http://chped.net/https/upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/2/2a/Ilya-ilf-hhs-militia.jpg/220px-Ilya-ilf-hhs-militia.jpg)
![](http://chped.net/https/upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/f/fa/1931._%D0%93%D0%A3%D0%9C.jpg/220px-1931._%D0%93%D0%A3%D0%9C.jpg)
![](http://chped.net/https/upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/8/83/1931._%D0%92%D0%BB%D0%B0%D0%B4%D0%B8%D0%BC%D0%B8%D1%80%D1%81%D0%BA%D0%B8%D0%B5_%D0%B2%D0%BE%D1%80%D0%BE%D1%82%D0%B0_%D0%BD%D0%B0_%D0%9B%D1%83%D0%B1%D1%8F%D0%BD%D1%81%D0%BA%D0%BE%D0%B9_%D0%BF%D0%BB%D0%BE%D1%89%D0%B0%D0%B4%D0%B8.jpg/220px-1931._%D0%92%D0%BB%D0%B0%D0%B4%D0%B8%D0%BC%D0%B8%D1%80%D1%81%D0%BA%D0%B8%D0%B5_%D0%B2%D0%BE%D1%80%D0%BE%D1%82%D0%B0_%D0%BD%D0%B0_%D0%9B%D1%83%D0%B1%D1%8F%D0%BD%D1%81%D0%BA%D0%BE%D0%B9_%D0%BF%D0%BB%D0%BE%D1%89%D0%B0%D0%B4%D0%B8.jpg)
![](http://chped.net/https/upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/f/f3/Moscow_SE_housing_orlov_1938.jpg/220px-Moscow_SE_housing_orlov_1938.jpg)
Što je to značilo za jednog revolucionara? U najtežim časovima, u tmurnim noćima beskraj-nog isljedničkog ispitivanja i zlostavljanja, u danima ubitačne samoće u ćelijama i zlostavljanja, nas je uvijek držala vjera da sve ove muke nisu uzaludne, da ipak postoji jedna snažna, moćna zemlja, istina daleko od nas, u kojoj su ostvareni svi oni ideali za koje smo se borili. Bila je to za nas prva domovina radnika u kojoj je poštovan rad čovjeka, u kojoj vladaju ljubav, drugarstvo, iskrenost.[2]
– Josip Broz
Nakon donošenja Obznane i zabrane Komunističke partije u Jugoslaviji 1920. godine, na stotine komunista je izbjeglo u SSSR.[3] Emigranti iz Jugoslavije su pretežno bili radikalni levičari i revolucionari.[4]
Prema evidenciji jugoslovenske policije, najmasovniji odlazak komunista u emigraciju u SSSR bio je u razdoblju od 1925—1931. godine. To je vrijeme duboke ilegalnosti rada KPJ, vrijeme 6-to januarske diktature kralja Aleksandra i najžešćeg pritiska policije na radnički i komunistički pokret.[2] Međutim, mnogi emigranti su po dolasku bili razočarani Rusijom, zbog čega je partijsko vođstvo počelo posebno pripremati one koji odlaze. Rodoljub Čolaković piše da mu je Gorkić rekao prije njegovog odlaska u Moskvu:
Sigurno si čitao dosta o petogodišnjem planu i njegovim rezultatima. To je velika pobjeda od istorijskog značaja, ali treba unaprijed znati, život je u SSSR-u težak, od njegovih trudbenika tražena su i danas se traže velika odricanja. Neki naši ljudi, načitavši se razne propagandističke literature i romana, neprijatno se iznenade kad dođu u Rusiju i vide kako je život tamo pun lišenja, velika stambena kriza, nestašica životnih namirnica i uopšte robe za široku potrošnju. Na sve to moram biti spreman a i sposoban da razumijem, jer industrijalizacija guta ogromna sredstva koja je moguće dobiti samo na račun životnog standarda.[2]
Komunisti emigranti su uglavnom tražili opravdanja da je sve što ne valja u SSSR-u nasljeđe carističke tiranije.[5] Neki su vremenom postali sve nezadovoljnijih servilnom i birokratskom atmosferom u Moskvi, pa su pristupili sovjetskoj opoziciji 1920-ih, kao Ante Ciliga i drugi.[4] U februaru 1929. godine Kominterna je sazvala skupštinu kako bi "pacifikovala" Jugoslovene u Moskvi, ali oni su odbacili predloženu rezoluciju sa ogromnom većinom od 90 glasova protiv, naspram 5 za, osudivši ponašanje rukovodstva KPJ u Moskvi.[4]
Austrijski komunista koji je radio sa Jugoslovenima Karlo Štajner piše da su emigranti u Moskvi živeli prilično izolovano i da im je bilo teško uspostaviti osobne veze sa Rusima:
Krug naših poznanika sastojao se od emigranata iz raznih zemalja Europe koji su živjeli u Moskvi. [...] Imao sam vrlo malo privatnih veza s ljudima s kojima sam radio. Teško je bilo naći Rusa koji bi se usudio da s inostrancem održava privatne veze. Inostrani komunisti i ruski komunisti sastajali bi se samo na partijskim sastancima.[5]
Sovjetski građani bojali su se stranaca, zbog čega su ih rijetko pozivali k sebi u goste i s njima prijateljevali. Tome je bila kriva kontrola od strane državne sigurnosti i anketa koju su sovjetski građani morali ispunjavati i u kojoj je bilo obavezno pitanje o vezama sa inozemcima.[6]
Tokom Staljinove čistke, politički emigranti su postali posebno sumnjivi. Od oko 900 Jugoslovena komunista u SSSR-u, najmanje 800 je uhapšeno, od čega je samo oko 40 preživelo sovjetske gulage.[7]
Više stotina funkcionera i emigranata brojne jugoslavenske kolonije u Moskvi tako je tih strašnih godina desetkovano da Tito, otputovavši 1936. u Pariz, prilikom regrutiranja dobrovoljaca za međunarodne brigade koje su imale poći u pomoć ugroženoj španjolskoj republici, nije se mogao nadati nikakvom odazivu iz Moskve.[1]
– Ruth von Mayenburg, austrijska komunistkinja i obavještajka Crvene armije koja je tada živela u Moskvi
U Španjolsku je otputovalo iz SSSR-a 78 jugoslavenskih dobrovoljaca.[1] Neki od njih, kao Vladimir Ćopić, su kasnije pozvani nazad i likvidirani u Moskvi.
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Staljinski obračun s jugoslavenskim partijskim vodstvom u SSSR-u
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 Ivan Očak, Iz povijesti jugoslavenske emigracije u SSSR-u između dva rata
- ↑ Jugoslavenski trockisti u Sovjetskom Savezu: Stanko Dragić
- ↑ 4,0 4,1 4,2 Ante Ciliga, The Russian Enigma[mrtav link] (54)
- ↑ 5,0 5,1 Karlo Štajner - 7000 dana u Sibiru
- ↑ Ivan Očak, Jugoslavenske vanpartijske emigrantske organizacije u SSSR-u između dva rata
- ↑ Ivo Banac, With Stalin Against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism
- Ivan Očak, Iz povijesti jugoslavenske emigracije u SSSR-u između dva rata
- Ivan Očak, Jugoslavenske vanpartijske emigrantske organizacije u SSSR-u između dva rata
- Ivan Očak, O sudbini obitelji jugoslovenskih emigranata "narodnih neprijatelja" u Sovjetskom Savezu Arhivirano 2014-08-09 na Wayback Machine-u
- Karlo Štajner - 7000 dana u Sibiru
- (en) Ante Ciliga, The Russian Enigma[mrtav link]